PODGORICA 19. 01. 2012

PRESS CRNA GORA

KOLUMNISTA DUŠKO KOVAČEVIĆ ekskluzivno ZA PRESS - O Crnoj Gori, nesmjenjivosti vlasti, opoziciji, urgentnosti politiČkih promjena, medijima, NATO-u...

Kada te namame u okrilje sistema, postaješ dio njih

Režim se najviše plaši političkih subjekata koje ne može „pripitomiti" ni kontrolisati preko svojih korupcijsko-instrumentalizovanih institucija kao što je parlament, koji je nusproizvod namještenih i pokradenih izbora

Razgovor sa Duškom Kovačevićem, čovjekom čije kolumne, analize jednom mjesečno čitamo u dnevniku „Vijesti", počinjem onim najvažnijim, pitanjem - šta je najveći, najozbiljniji i najopasniji problem Crne Gore.

Svakom ko je iskren prema sebi i društvu u kojem živi nije teško odgovoriti na ovo pitanje. Najozbiljniji problem Crne Gore je, bez mnogo razmišljanja, crnogorski građanin.

I najopasniji problem Crne Gore je, opet, crnogorski građanin, odnosno, naš specifični mentalitet, čije su izopačene karakteristike sa čuđenjem uočili i strani izaslanici u vrijeme Petrovića, a koji je generisao mnoge nedaće koje će nas pratiti do današnjeg dana, koje doživljavaju kulminaciju u vidu enormne korupcije, nepotizma i kriminala čije protagoniste sami podupiremo kroz fetišizaciju njihovih nedjela. Negdje je Breht rekao da ono što je prirodno i normalno mora poprimiti obilježje čudnog, jer se samo tako mogu razotkriti zakoni uzroka i učinka. Crnogorci idu suprotnim putem - ono što je neprirodno, bolesno i problematično pretvaraju u normalno i poželjno. Otud široko razvijen kult kriminalaca, prevaranata i kleptomana.

Možeš li opisati, po mogućnosti personalno, piramidu crnogorske moći?

- Po meni, na prvom mjestu crnogorske piramide moći je narod, pa tek onda svi ostali koje označavamo direktnim krivcima ove propasti, bilo da su političari, ljudi iz podzemlja ili neko treći. Znači, narod, pa sve ostalo. Zastrašujuće je to što narod u Crnoj Gori nije svjestan da je on na vrhu dok uporno i mazohistički srlja ka dnu zauzimajući sve niži i beznadežniji položaj. Ali pošto si insistirao na personalnoj hijerarhiji moći, reći ću da su Đukanovići, Mićunovići, Barovići i ostali ništa drugo do ovaploćenje naših slabosti, našeg zalutalog kolektivno (ne)svjesnog. Oni su projekcija nas samih! Branko Miljković je pitao sunce: „To što te vidim, da li je tvoja ili moja moć?" Dakle, kakav narod, takva i vlast!

Crna Gora dvije decenije nije promijenila vlast. Kako je to uticalo na sve nas i kako bi definisao dugogodišnju vladavinu Mila Đukanovića?

- Uticaj je u najmanju ruku interaktivan, dvosmjeran. Crna Gora suštinski sedam decenija nije promjenila vlast, kao što nikada nije došlo do smjene vlasti kroz demokratsku proceduru. Dakle, politička istorija Crne Gore jeste viševjekovna alternacija različitih formi apsolutizma koji je našao tako plodno tle u našoj psihologiji straha i udvorištva. Čini se da bi bilo ko na Đukanovićevom mjestu, sa njegovom nezasitom ambicijom, doživio istu višedecenijsku sakralizaciju kao što je bio slučaj i sa njegovim prethodnicima u 20. vijeku (Kralj Nikola, Tito, Momir Bulatović).

A

Mediji najzdraviji deo društva

Kakva je medijska scena Crne Gore?

To je možda i najzdraviji dio crnogorskog društva. Ubjedljivo su najpopularniji, najtiražniji antirežimski mediji i to ih na svekolikoj društvenoj sceni čini izuzetno uticajnim iako se često precjenjuje potencija tog uticaja. Tako rečeno moglo bi se zaključiti da u Crnoj Gori, uprkos svemu, ipak postoje demokratske oaze slobodne riječi i misli, a zasluge za to, po pravilu, uvijek idu onome ko kreira ambijent, vlastima dakako. Naravno, uz prenebregavanje par „sitnica": ubistvo glavnog i odgovornog urednika „Dana" Duška Jovanovića, prebijanje direktora „Vijesti" Željka Ivanovića, prijetnje novinarima, uništavanje imovine tih medija...

 

Šta misliš o SDP-u?

- Jedna klijentelistička i interesna grupacija, crnogorski JUL, kako ih već neko nazva, koja nacionalističko-šovinističku „vatru sa mjerom pali", ali često i preko svake mjere, kao neki dan, kada je savjetnik njihovog lidera Krivokapića, predsjednika crnogorskog parlamenta, Andrej Nikolaidis, u fašističkom maniru, zažalio nad činjenicom kako se niko nije našao da digne u vazduh dvoranu u kojoj su bili predsjednici Dodik i Tadić, patrijarh Irinej i mnogi drugi istaknuti Srbi, proslavljajući dvadesetogodišnjicu postojanja Republike Srpske. Mada mislim da je i ovaj skandalozni i nacistički poklič u dobroj mjeri provokativni mamac, što je u opisu SDP-ovih specijalaca, kako bi fokus javnosti za trenutak preusmjerili sa afere „Telekom" koja prijeti da ozbiljno uzdrma „prvu familiju" (Đukanovićeve).

Kakva je crnogorska opozicija?

- Teško pitanje. Ponekad se pitam gdje završava vlast, a počinje opozicija. Ta granica je mnogo puta bila porozna i nejasna, a teritorija režima se često, kad god im je to trebalo, prostirala duboko u zonu „opozicije", kao 2001. kada su na zbunjujuće čudan način Đukanović i njegova kamarila formirali vladu iako su izgubili izbore. Poslije toga zavladala je opšta „demobilizacija" (da upotrebim omiljenu riječ Slobodana Jovanovića) slobodnih snaga, a povjerenje u antirežimske stranke se nikad više nije obnovilo u toj mjeri, naprotiv. Međutim, ne smijemo zamjenjivati teze tako radikalno pa tvrditi kako su vlast i opozicija jedno isto, ipak nijesu. Uostalom, koji nam je izbor ako ne opozicija, kakva god da je? Točak promjena se mora zavrtjeti i to je fundamentalni preduslov demokratije. A gdje počinju promjene, tu negdje počinje i odgovornost.

Smjenjivost vlasti je osnovni princip demokratije. Da li uskoro možemo očekivati da se dogodi smjena vladajuće garniture i koji je recept za promjenu?

- Izuzetno je bitno, urgentno, da do promjene vlasti dođe što prije, ali je još bitnije da u isto vrijeme dođe do promjene (metanoje) u nama samima, jer šta smo uradili ako po starom idolatrijskom automatizmu od alternative stvorimo nove Đukanoviće, Maroviće, Mugoše... Uz rizik da ovo asocira na onu staru „ti meni vojvodo, ja tebi serdare", tvoj primjer je recept i jedini put za promjenu. Pobunivši se protiv uniformnog, partitokratskog i agitpropovskog novinarskog izvještavanja, ne pristajući na intelektualni i „etički" totalitarizam, odbio si konformizam namjenjen sluganstvu i izašao na barikade odabravši angažman, u revolucionarnom i avangardnom smislu te riječi. Dakle, pobuna, građanska neposlušnost i bojkot zarobljenih institucija. Ne smijemo zanemariti nikad individualni učinak u razbijanju distopijskih društvenih sistema, jer pojedinac je taj koji je oduvijek mijenjao stare i uspostavljao nove paradigme.

Kolika je odgovornost međunarodne zajednice u nesmjenjivosti ovdašnje vlasti?

- Velika, jer nažalost poslovična je već pragma da međunarodni centri moći samo uvažavaju one koji imaju tu snagu da kontrolišu određenu teritoriju (državu), nebitno na koji način, sve dok ne počnu da im prave veće probleme.

Sve češće se govori o formiranju nadstranačkog pokreta koji bi bio sastavljen od svih slobodnih segmenata društva - od nevladinih organizacija, preko nezavisnih intelektualaca i slobodnih novinara pa sve do opozicionih partija, sa ciljem artikulisanja nezadovoljstva kako bi došlo do promjene vlasti. Šta misliš o takvom modelu borbe?

- Izlazak iz „Sinajske pustinje" totalitarizma jedino je i moguć sveopštim objedinjavanjem i mobilizacijom svih progresivnih činilaca koje si precizno pobrojao, s tim da on suštinski bude „nadstranački pokret". SNP je pao onog momenta kada se transformisao od velikog opozicionog i antikriminalnog pokreta u stranku. Slično se desilo i PZP-u. Zar nije Medojević, dok je djelovao vaninstitucijalno, godinama bio najpopularnija ličnost u Crnoj Gori, kao što je to danas zasluženo Vanja Ćalović, odnosno MANS. Prema tome, režim se najviše plaši onih političkih subjekata koje ne može „pripitomiti" i kontrolisati preko svojih korupcijsko-instrumentalizovanih institucija kao što je parlament koji je nusproizvod namještenih i pokradenih izbora. Kada te namame u okrilje sistema, voljno ili nevoljno postaješ dio njih. Zar nam Markuze ne govori o represivnom sistemu koji je ugušio raspravu i apsorbovao opoziciju, polažući nadu u „marginalizovane" društvene grupe. Politikom se često na efektniji način možemo baviti iz nestranačkog miljea. Iskustvo poljskog sindikata „Solidarnost" Leha Valense koji je prerastao u sveopšti pokret, zatim nama blisko iskustvo srbijanskog 5. oktobra... upućuju nas na jedini pobjednički model u svrgavanju zla, tako da bi formiranje nekih novih partija, o čemu se spekuliše ovih dana, po mom skromnom mišljenju bilo kontraproduktivno u ovom (pred)političkom trenutku. Da su stranke ono što nam je sada potrebno, ne bi metodolog Bešić mjesecima već forsirao spin da petnaestak procenata glasačkog tijela žedno čeka da pruži povjerenje novoj partiji. Kome je on blizak i kome to odgovara?

A2

O NATO-u

Da li Crna Gora treba da postane dio NATO-a?

Gledajući na dosadašnje operacije i posebno na proklamovane ciljeve NATO-a -NE. Mislim da je Partnerstvo za mir sasvim dovoljno kao model saradnje sa tako moćnim savezom kakav je NATO. To je shvatila i moćna Rusija.

Najaktuelnija tema 2012. godine je, svakako, afera „Telekom". Kako je tumačiš?

- Što se tiče same korupcije, ništa novo. Cifre koje se pominju u aferi „Telekom" treba pomnožiti sa ukupnim brojem privatizacija u Crnoj Gori (Avala, Železara, Jugopetrol...) i tada će se dobiti približan iznos opljačkanog novca, ali samo u tom koruptivno-nepotističkom segmentu. Ono što ohrabrujuće obećava u ovoj aferi jeste značajna činjenica da je sve krenulo iz Amerike, što može implicirati da se napokon krenulo u dugoočekivanu „sanaderizaciju" Crne Gore.

Kada smo već kod afera, što misliš o onoj prethodnoj, sa kraja 2011. - aferi „Listing"?

- Iako je još uvijek nejasno ko stoji iza afere „listing" i s kojim je ciljem ona plasirana, ono što je čini intrigantnom, pa čak i prelomnom, jeste saznanje da iz samog aparata, iznutra, počinju klanovski ratovi koji su dugo gušeni i odlagani. Suočeni sa sve većim pritiskom EU, koja uporno zahtijeva da borba protiv kriminala i korupcije mora rezultovati procesuiranjem, i tzv. velikih riba, neko se, Milan Roćen možda ili ko zna ko, osjetio ugroženim i pokretanjem afere saopštio Lukšiću da neće sjedeti skrštenih ruku i mirno čekati hapšenje.

Direktna posljedica te afere su odlasci sa funkcija prvih ljudi Uprave policije i ANB-a, Veselina Veljovića i Vladana Jokovića, i naimenovanje još odanijih partijaca, Mevludina Nuhodžića i Božidara Vuksanovića. Komentar.

- Providno simuliranje pravne države koje nam potvrđuje ono što već svi znamo - da Vlada i „institucije" prvenstveno imaju zadatak da štite lik, djelo i materijalne interese gospodara i njemu najbliže klike.

Kako bi ocijenio premijersku godinu Igora Lukšića?

- Uz neke vidljive pomake koji se tiču lične kulture u komunikaciji sa političkim i ideološkim oponentima i rješavanju problema na nižim instancama, što svakako treba pohvaliti i uvažiti, u biti ipak razočaravajuće. Lukšić još uvijek nije premijer. Ne smijemo se zavaravati. 

KOMPLETAN TEKST PROČITAJTE U ŠTAMPANOM IZDANJU PRESS CG

Marko Milačić